Što uopće reći o Erasmusu? Kako jedno putovanje i sve osjećaje koje smo tamo doživjeli svesti u jedan članak? Ako bih morala Erasmus svesti u jednu suvislu rečenicu, onda bi to svakako bila ova: „Suze ti krenu na oči kada znaš da projekt završava i da se moraš vratiti doma.“ Sigurno ste već puno puta čuli kako je Erasmus super, divan i krasan. Sigurno ste čuli ljude kako govore: „To moraš probati!“ Ali vjerujte mi – to uistinu jest tako. Sudjelovala sam već u nekoliko Erasmus BIP projekata. Svaki je bio bolji od prethodnog. Ako bih morala izdvojiti jedan, to bi svakako bilo moje putovanje u Španjolsku – u Burgos. Uistinu nezaboravno iskustvo.
Sigurno znate da Erasmus projekt omogućava financijska sredstva za sudjelovanje u samom projektu. No Erasmus vam daje puno više od toga. Daje vam priliku da upoznate nove ljude i da shvatite koliko je zapravo malo vremena potrebno da se „zaljubite“ u nečiju osobnost, čak i ako ta osoba dolazi s drugog kontinenta. Daje vam šansu da shvatite koliko brzo stranci mogu postati ljudi koji vam nedostaju kada se vratite kući.
Daje vam priliku da shvatite koliko se ponekad teško snaći u novom prostoru i koliko ste zapravo „nesposobni“ za orijentaciju sve dok vas se ne „baci u vatru“ pa znate da morate. Daje vam priliku da naučite kako postati samostalni u zemlji o kojoj prije toga niste znali gotovo ništa. Daje vam priliku da vidite palače kakve ste prije gledali samo u filmovima. Daje vam šansu da naučite koliko je lijepo kada vas netko razumije, čak i kada ne govorite isti jezik. Daje vam priliku da shvatite koliko hrabri možete biti kada se nađete tisućama kilometara od doma. Daje vam šansu da upoznate dijelove sebe za koje niste ni znali da postoje. Na kraju, Erasmus vam daje priliku da stvorite uspomene koje ćete pamtiti cijeli život. Jednoga dana, u starosti, upravo ćete se po tim uspomenama sjećati svog studentskog života.
Od mog projekta u Španjolskoj prošlo je već više od godinu dana. Svoje Erasmus iskustvo nećete pamtiti po imenu najpoznatije katedrale ili po imenu glavnog trga. Pamtit ćete ga po smijehu i veselju. Ako mene pitate čega se sjećam s putovanja u Burgos, to bi bilo ovo.
Pamtit ću svoju malu „nesreću“ u kojoj sam kofer od 20 kilograma nosila po cijelom Madridu jer su mi popucali svi kotačići. Sjećam se i policajca koji se na španjolskom derao na mene jer sam se na vrlo prometnom pješačkom prijelazu, od muke, sjela na kofer jer ga više nisam mogla nositi. Imao je crnu kovrčavu kosu koju je skoro pojeo tijekom tog deranja na mene. Urlali smo od smijeha.
Osim toga, sjećat ću se i nošenja tog istog kofera na šesti kat zgrade bez lifta, na više od 25 stupnjeva i s tri majice na sebi. Fun fact – kada sam napokon, na jedvite jade, stigla na šesti kat, shvatile smo da smo zapravo ušle u krivu zgradu. Pretpostavljate da sam cijelu tu avanturu morala ponoviti u drugoj zgradi. Nakon toga je, naravno, uslijedio mali živčani slom.
Sjećat ću se i karnevala na kojem smo imali priliku sudjelovati. Naime, taman kada smo mi dolazili u Burgos, ondje se održavao njihov karneval (nešto poput naših maškara) i to je tamo događanje godine. I vjerujte mi, zaista jest događanje godine.
Na tom sam karnevalu prvi put vidjela nešto što me potpuno iznenadilo: svi plešu. Ali baš svi. Od djece do ljudi starijih od 70 godina. I to latinoameričke plesove. Bila sam potpuno oduševljena. Čak bi rekla i frapirana.
Španjolsku ću pamtiti i po njihovim brijegima i po nedostatku daha dok smo se po njima penjali više od 30 puta na dan. Mislim da je pola nas zbog toga smršavjelo barem tri kilograma.
Španjolsku ću pamtiti i po vrlo dobrim ljudima. Na putu prema Burgosu, na željezničkom kolodvoru, upoznala sam jednu gospođu koju nikada neću zaboraviti. Bila sam jako žedna, ali nisam imala sitnih kovanica, a aparat za kartice bio je u kvaru. Ta divna gospođa prišla mi je jer je vidjela da imam problem. Engleski uopće nije znala, ali smo se nekako uspjele sporazumjeti. Izvadila je novčanik i sama mi kupila vodu. Novac nije htjela uzeti. Nakon moje velike zahvale samo se nasmijala i rekla nešto u stilu: „Ah, no problemo, mi amor.“ Mala gesta, ali za mene izuzetno značajna.
Svakako moram spomenuti i naše prijatelje Poljake koji su također sudjelovali u projektu. Bez njih naš boravak u Burgosu ne bi bio takav kakav je bio. Zapravo su ljudi ti koji naš pogled na neku zemlju često čine onakvim kakav imamo. Zbog njih smo imali neprespavane noći, puno smijeha i bezbroj dogodovština.
Kao što vidite, kada se sjetim Španjolske, ne pomislim prvo na kraljevsku palaču u Madridu, nego na emocije i osjećaje koje sam tamo stekla. I vjerujte mi, oni su najvrjedniji dio samog Erasmusa. Teško je jedno veliko iskustvo puno emocija svesti u nekoliko odlomaka, ali jedno mogu reći sa sigurnošću – vrijedilo je svake sekunde.
Erasmus nije putovanje koje pamtiš po mjestima. Pamtiš ga po ljudima, smijehu i osjećaju da si na kratko živio neki drugi život. Na Erasmusu shvatiš da je svijet puno manji nego što misliš, a ljudi puno sličniji nego što si ikada mogao zamisliti. Na koncu shvatiš kako neke uspomene ostanu u koferu, a neke zauvijek ostanu u srcu.
Tko zna, možda bez Erasmusa nikada ne bih vidjela Španjolsku. Upoznala sam jednu divnu zemlju i potajno se nadam da ćemo se Španjolska i ja jednog dana ponovno sresti.
